Savremena levičarska misao tvrdi da je fašizam sirova državna moć i svirepi kapitalizam, ovoga puta bez maske, te sledi da je jedini način da se ukloni fašizam ujedno i uništavanje kapitalizma.
To je potpuno tačno, ali ta analiza često falsifikuje samu sebe: pošto je fašizam najgora varijanta kapitalizma, onda bi trebalo stalno da pokušavamo da ga sprečimo da sprovede u delo ono najgore, tj. moramo da se borimo za “normalni”, nefašistički kapitalizam, čak i da se ujedinjujemo sa antifašističkim kapitalistima.
Dalje, pošto fašizam predstavlja kapitalizam u svom najgorem obliku, ta perspektiva od nas zahteva da zagovaramo njegovu najmoderniju, nefeudalnu, antimilitarističku, antirasističku, nenasilnu i najprogresivniju formu, tj. slobodniji kapitalizam; drugim rečima – još više kapitalistički kapitalizam.
Ovde nedostaje prostor za objašnjavanje zašto fašizam služi “velikom biznisu”(1); ali antifašizam tvrdi da je on mogao da bude sprečen 1922. ili 1933., takoreći bez uništavanja velikog biznisa, samo da su se radnički pokret i/ili demokrate dovoljno potrudili i izvršili pritisak da se Musolini i Hitler udalje sa moći. Antifašizam je beskonačna komedija bede: samo da su se 1921. Italijanska socijalistička partija i novoosnovana Italijanska komunistička partija ujedinile sa republikanskim snagama da zaustave Musolinija; samo da KPD nije započeo bratoubilački rat početkom 1930-tih protiv SPD-a – Evropa bi bila pošteđena jedne od najsurovijih diktatura u istoriji, Drugog svetskog rata, nacističke imperije skoro kontinentalnih razmera, koncentracionih logora i ubijanja Jevreja. Pored veoma tačnih opažanja o klasama, državi i vezama između fažizma i velikog kapitala, ova perspektiva previđa da je fašizam nastao iz neuspeha obeju strana: nesupeha revolucionara posle Prvog svetskog rata, koje je slomila socijaldemokratija i parlamentarna demokratija, zatim, tokom 1920-ih, neuspeha demokrata i socijaldemokrata da upravljaju kapitalom. Ukoliko u svojim posmatranjima ne obuhvatimo prethodni period kao i ranije faze klasne borbe i njene granice, nećemo moći nikada da shvatimo kako je fašizam došao na vlast i, pre svega, kakva je njegova priroda.
Šta je izguralo fašizam na površinu, ako ne ekonomsko i političko ujedinjenje kapitala, težnja koja je poprimila opšte razmere posle 1914.? Fašizam je bio poseban način da se ponovo uvede jedinstvo u zemljama (Italiji i Nemačkoj) u kojima država, bez obzira što je ugušila revolucije, nije još uspela da zavede red, pa ni u redovima buržoazije. Musolini nije bio Tjer , sa čvrstom bazom svoje moći, da naređuje običnim vojnicima da masakriraju komunare . Suštinska odlika fašizma je njegov nastanak na ulicama, iskorišćavanje nereda da se stvori red, pokretanje stare srednje klase izluđene vlastitom slabošću, i regenerisane nesposobnošću države da izađe na kraj sa krizom kapitalizma. Fašizam je bio pokušaj buržoazije da na silu izgladi svoje protivrečnosti, da preokrene metode mobilizacije kojim se služila radnička klasa u svoju korist, i preusmeri sve resurse moderne države prvo protiv unutrašnjeg, a posle protiv spoljašnjeg neprijatelja.
Ovde je, zapravo, reč o krizi države tokom procesa u kojem je kapital zavladao celim društvom. Prvo, radničke organizacije su bile neophodne da bi se prekinuo uspon proletarijata; posle toga je kapitalizmu bio potreban fašizam da bi se zaustavio i zauzdao nered. Ovaj nered, naravno , nije bio revolucionarne prirode, ali je bio parališući , i stajao je na putu rešenjima koja su, kao posledica toga, morala da budu nasilna. Ova kriza je u to vreme bila samo nepostojano prebrođena : fašistička država je samo naizgled bila delotvorna, jer je nasilno integrisala najamnu radnu snagu, i veštački rešila konflikte tako što ih je projektovala u militarističku avanturu. Demokratska država iz 1945. je relativno uspešno savladala krizu, preuzevši skoro sve fašističke metode i pritom dodavši još i neke svoje – neutrališući radničke organizacije, ne uništavajući ih . Parlamenti su izgubili kontrolu nad izvršnom vlašću . Društveno sjedinjavanje putem socijalne pomoći, modernih tehnika nadgledanja i državne podrške koja je dostigla milione pojedinaca, ukratko – sistemom koji svakoga čini sve zavisnijim – odavno je prevazišlo sve što je fašistički teror do sada učinio, ali je fašizam kao poseban pokret nestao. On je odgovarao buržoaskoj disciplini forsiranog marša, pod pritiskom države, u specifičnom kontekstu novostvorenih država koje su se svesrdno trudile da se konstituišu i kao nacije.
Buržoazija je čak preuzela reč “fašizam” od organizacija radničke klase u Italiji, koje su se često zvale faši ( fasci – na italijanskom: svežanj, skupina). Važno je da se napomene da se fašizam prvo definisao kao oblik organizacije, a ne kao program. Reč se odnosila kako na simbol državne moći, tako i na želju ljudi da se okupe. Jedini program fašizma je organizovanje svih , odnosno nasilno primoravanje delova društva na uklapanje.
Diktatura nije oružje kapitala ( kao da bi kapital mogao da ga zameni drugim, manje surovim oružjem): diktatura je jedna od njegovih težnji, koja ulazi u igru kad god se za tim pojavi potreba. “Povratak” parlamentarne demokratije, kao što je to bio slučaj sa Nemačkom 1945., pokazuje da je diktatura beskorisna na planu integrisanja masa u državu (barem do sledećeg puta). Problem, dakle, nije činjenica da demokratija osigurava mekšu vladavinu nego diktatura: svako bi više voleo da bude eksploatisan u švedskom modelu nego da ga otmu Pinočeovi plaćenici. Ali imamo li izbora? Čak bi se i nežna skandinavska demokratija pretvorila u diktaturu kada bi to uslovi zahtevali . Država može da ima samo jednu funkciju, koju ispunjava bilo demokratski – bilo diktatorski. To što prvi oblik nije tako surov ne znači da je moguće da se država preusmeri da raskrsti sa drugim. Oblici kapitalizma zavise isto toliko od želja radnika koliko i od namera buržoazije. Vajmar se predao Hitleru širom raširenih ruku. Narodni front Leona Bluma nije “izbegao fašizam” zato što 1936. u Francuskoj nije bilo potrebe ni za autoritarnim ujedinjenjem kapitala ni za smanjivanjem srednje klase.
Ne postoji nijedan politički “izbor” na koji proleteri mogu da se nagovore ili koji bi oni mogli nasilno da sprovedu. Demokratija nije diktatura, ali ona priprema diktaturu, i sebe za diktaturu.
Suština antifašizma je otpor fašizmu uz odbranu demokratije: više se ne bori protiv kapitalizma, već traži način da natera kapitalizam da odustane od totalitarne opcije. Pošto se socijalizam izjednačava sa totalnom demokratijom, a kapitalizam sa ubrzavajućom težnjom ka fašizmu, antagonizam između proletarijata i kapitala, komunizma i najamnog rada, proletarijata i države, odbacuje se radi suprotstavljanja demokratije i fašizma, što se predstavlja kao najbitnija revolucionarna perspektiva. Zvanična levica, kao i ona ekstremna, reći će nam da bi prava promena bila ostvarivanje ideala iz 1789., koje je buržoazija nebrojeno mnogo puta izdala. Novi svet? Pa on već postoji do određene mere – u embrionima koje moramo da čuvamo, u semenu koje moramo da posejemo: postojeća demokratska prava moramo da proširujemo sve dok nas sve veće svakodnevne doze demokratije ne dovedu do socijalizma.
Kada se društvena kritika svede na antifašistički otpor, onda ona oduševljeno hvali sve ono što je optuživala i napušta revoluciju zarad postepenog puta, varijante “mirnog prelaska u socijalizam” koju su nekada zagovarale komunističke partije, a kojoj su se smejali svi koji su ozbiljno razmišljali o menjanju sveta. Nazadovanje je jasno kao dan.
Niko nam se neće smejati kada optužujemo levicu i ekstremnu levicu da su odbacile komunističko stanovište, kojeg su bile svesne samo onda kada su mu se suprotstavljale. Previše je očigledno da se antifašizam odrekao revolucije. Međutim , on ne uspeva baš u onome za šta tvrdi da je delotvoran: u sprečavanju moguće diktatorske promene društva.
Buržoaska demokratija je jedna od faza u kapitalističkom pohodu na moć i njeno širenje u dvadesetom veku upotpunjuje vladavinu kapitala tako što pojačava izolaciju individua . Iako se predstavlja kao lek za rascep između čoveka i zajednice, ljudske delatnosti i društva, za razdvojenost klasa, demokratija nikada neće moći da reši problem najpodeljenijeg društva u istoriji. Kao forma koja nije sposobna da menja svoju sadržinu, demokratija je samo deo problema za koji tvrdi da je rešenje. Svaki put kada govori da jača “društvene veze”, demokratija samo doprinosi njegovom razjedinjavanju. Svaki put kada pokušava da izgladi protivrečnosti sveta robe, ona samo zateže “sigurnosnu mrežu” koju je država postavila nad društvenim odnosima.
Čak i u svom beznadežnom mirenju sa sudbinom , antifašisti, da bi bili ubedljivi, moraju prvo da objasne kako to lokalna demokratija može da bude u skladu sa robnom kolonizacijom koja prazni javni prostor i puni tržne centre. Oni moraju da objasne kako sveprisutna država kojoj se ljudi obraćaju radi zaštite i pomoći, ta prava mašina za proizvodnju društvenog “dobra”, neće počiniti “zločin” kada eksplozivne protivrečnosti zahtevaju od nje da zavede red. Fašizam se dodvorava državnom čudovištu, dok antifašizam predstavlja njegovo suptilnije opravdavanje . Borba za demokratsku državu je neizbežno borba za jačanje države i – umesto da sputa totalitarizam – ona samo jača njegov zahvat oko vrata društva.
(odlomak; Žil Dove – Kad ustanci zamru)
(1) Danijel Gerin (Daniel Guérin), Fascisme et grand capital , La Découverte; i Front Populaire, Révolution manquée , Actes Sud.
Srodne teme: