U ponedeljak, 7. marta saznali smo da je jedna od najaktivnijih članica pokreta stanara, Jolanta Brzeska, pronađena mrtva u šumi. Njeno telo je spaljeno do neprepoznatljivosti i nejasno je da li je bila živa ili mrtva kada se to desilo.
Joli je bilo 64 godine. Bila je jedan od osnivača Udruženja stanara Varšave, dobar govornik i posvećena aktivistkinja prisutna na svim demonstracijama; sprečavala je iseljavanja i savetovala druge stanare. Ona lično je učestvovala u bitkama protiv Mareka Mosokovskog zloglasnog vlasnika zgrada u sirotinjskim kvartovima i – u vreme smrti – bila poslednji stanar na veoma vrednom komadu nekretnine.
Jola je stanovala u zgradi koja je pripadala fondu društvenih stanova ali je kasnije privatizovana. Živela je u kraju koji je privlačio graditelje stambenih naselja koji su izgradili, u zgradi do njene, luksuzne stanove sa cenom od oko 5000E po metru kvadratnom. Joline muke su započele 27. aprila 2006. kada je grupa od 10 ljudi zalupala na njena vrata. Tako je saznala da je njen stan, koji je bio deo fonda društvenih stanova, pao u privatne ruke.
Na hiljade stanovnika Varšave je dobijalo šokantne vesti ovog tipa jer je politika grada da ne obaveštava stanare da postoje potraživanja i tužbe u vezi sa njihovim domovima, niti su stanari obaveštavani o privatizacijama. Većina stanara to sazna tek nakon što se privatizacija desi. (1)
Među ljudima iz ove grupe je i Marek Mosakovski, vlasnik stanova toliko zloglasan da ga osuđuju čak i neoliberalne arhitekte privatizacije. Njegov hobi je bila i ostala kupovina potraživanja u nekretninama. Pre nekoliko godina, predratnim vlasnicima ili njihovim naslednicima bilo je veoma teško da povrate imovinu koja je komunalizovana nakon rata. Običnim ljudima je to još uvek jako teško bez nekih veza. Zbog toga su se neki od njih odlučili na prodaju. Mosakovski je bio poznat po otkupu zahteva za povraćaj nekretnina za 50 zlota (12.5E) za imovinu za koju je kasnije pokušavao da dobije 1.25 miliona evra. (2) Specijalista za antikvitete, takođe je mogao da dobije sve vrste starih papira i dokumenata. Pravo vlasništva nad mnogim objektima je dobio pod nejasnim okolnostima. (3)
Ovaj vlasnik zgrada u sirotinjskim kvartovima poznat je po svojoj beskrupuloznoj taktici isterivanja ljudi iz njihovih domova. Ukoliko ljudi nisu bili zastrašeni njegovim inicijalnim, često ilegalnim, pokušajima da nametne velike zakupnine i “takse”, Mosakovski se koristio drugačijim metodama. U slučaju Jolinog stana, nekoliko dana nakon njegove inicijalne posete, stanari su primili pismo. U njemu je tvrdio, pošto je imovina preneta, da su svi oni “ilegalni” stanari zgrade. (To je direktno kršenje zakona jer je, čak i ukoliko bi želeo da ih izbaci, stanare je morao obavestiti o roku za iseljenje koji iznosi tri godine ili im obezbediti drugi stan kao zamenu). Pošto je sve stanare smatrao “ilegalnim” zahtevao je da mu se dodatno plaća “pričinjena šteta” u iznosu od skoro 500E mesečno.
Jola je znala da je to ilegalno i odbijala je da plati. Kao i mnogi ljudi koji su se našli u sličnoj situaciji, zakupnina je bila mnogo veća od njenih prihoda. (U poslednjem periodu je dobijala oko 350E mesečno). Tada su počele raličite vrste uznemiravanja. Mosakovski je čak pokušao da provali u njen stan i da ga registruje kao svoje mesto stanovanja.
Za razliku od Jole koja od grada nije mogla dobiti neki drugi stan u zamenu, milioner Mosakovski – vlasnik nekretnina širom grada – stanar je opštinskog stana (Nije poznato da li stvarno tamo i živi, ali ima taj stan).
I dok grad privatizuje stanove, veoma retko starim stanarima pronalazi zamenu. (Prošle godine dato je samo 90 stanova). Kada se ljudi nađu u takvoj situaciji, grad proverava njihove prihode, a pošto su kriterijumi veoma niski, mnogi ljudi, čak i penzionisani, nisu u mogućnosti da dobiju stan u zamenu. Birokrate odgovorne za uništavanje sistema društvenih stanova stanova traže ma kakav razlog za odbijanje zahteva za zamenu, često uz kršenje svih pravila. U slučaju Jole, pravo joj je odbijeno jer je njena kćerka imala stan. Iako ovo ne bi trebalo da igra ma kakvu ulogu, znamo da grad ljudima koji su izgubili stanove i prijavili se za zamenu poručuje da mogu ići živeti sa roditeljima ili decom – čak i u druge gradove.
Jolu je njena situacija razbesnela i odlučila je da uzvrati. U pokretu stanara, borila se za promenu stambene politike kako drugi ljudi ne bi prolazili kroz ono što je ona prošla.
Uprkos činjenici da je njen slučaj još uvek na sudu, Mosakovski je rekao da je bila dužnik sa dugom od preko 20,000 evra. U vreme smrti, bila je poslednji stanar koji je ostao u toj zgradi.
Jolina kćerka je izvestila da je Jola nestala pod veoma misterioznim okolnostima. Nakon nekoliko dana, rekli su joj da je onog dana kada je Jola nestala, spaljeno telo pronađeno u Šumi. Telo je spaljeno do neprepoznatljivosti, ali nekoliko predmeta koje je imala kod sebe – ključevi od stana, naočare i slušni aparat – nisu uništeni.
Malo je onih koji veruju da je policija zainteresovana za istragu ovog slučaja. Iako sve indicije ukazuju da je Jola ubijena na neobično brutalan način, policija je pokušala da postavi “alternativne teorije” poput samoubistva ili teorije da je Jola bila “pripadnica nekog kulta”. Nije jasno da li postoje neki specijalni motivi za generisanje ovih “alternativnih teorija”.
Jedna stvar je sigurna: ljudi uključeni u pokret stanara krive lošu stambenu politiku koja je stanare društvenih stanova ostavila na milost i nemilost beskrupuloznim spekulantima i vlasnicima stanova u sirotinjskim kvartovima.
Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti!
1. Zbog toga smo nabavili i objavili internu dokumentaciju grada, te obaveštavali i okupljali one kojih su mogli biti pogođeni
3. Uspeli smo, po prvi put u Varšavim da blokiramo pokušaj ilegalne privatizacije. Mosakovski je bio jedan od likove te priče.
Izvor: http://cia.bzzz.net/housing_activist_found_dead_in_warsaw
Srodne teme: